Poslao bogati Hercegovac sina na fakultet u Zagreb. Nakon nekog vremena zove sin oca i požali mu se: „Tata ti si meni kupio auto, a ovdje se svi voze tramvajem! Ne brini se sine, samo ti uči i kupiti će i tebi tata tramvaj.“ Ovo je samo jedna od brojnih pošalica koje možemo čuti bilo gdje, te pročitati u raznim medijskim napisima. O kome bi drugome mogla biti riječ nego o Hercegovcima koji su konstantna tema raznih pošalica, viceva. Neupitno je i da su nadmašili broj viceva kako o  plavušama pa tako i o Crnogorcima. Kao takvi svi su „tajkuni“, koji nose samo prepoznatljive bijele čarape, minimalno dva mobitela, imaju kuću negdje na Makarskoj rivijeri (jer kažu da Hercegovci ne znaju plivati nigdje drugdje već tamo, a ako slučajno odu negdje drugdje da im bez problema rođak sredi potvrdu da znaju plivati), te da se voze u Mercedesima gdje „trešte“ zvuci Thompsonovih pjesama. No njegove pjesme se ništa manje ne slušaju u drugim hrvatskim gradovima, naprotiv.
Kod većine prevladava mišljenje da u Hercegovini svi imaju love, no stvarnost je da  većina ljudi ovdje živi siromašno, a tako je uvijek i bilo. Oni koji žive bogato i lagodno su tek manjina koja ne bi imala to što ima da ima imalo pravde. Naravno čast iznimkama! A što se tiče ''uspješnih'' Hercegovaca, ljudi  su navikli na težak rad, oduvijek. Radne navike su ostale i do danas. To je ključna formula uspjeha i „probitka“ svih Hercegovaca. I kako onda „lijeni„ Dalmatinci ne bi pričali o Hercegovcima, kada su im velika prijetnja. Znaju i oni kao i „purgeri“  da Hercegovci ne dolaze na utjecajne pozicije samo preko veze i rođaka, već svojim napornim radom. Možda ipak imaju i neke skrivene simpatije prema Hercegovcima, jer ipak su za gradonačelnika izabrali ni manje ni više već Hercegovca Milana Bandića.

Na kraju krajeva svi ljudi su ljudi, svi smo od krvi i mesa. Pa tako i Hercegovci.